Priča o dojenju mame Kristine

Nisam puno razmišljala o dojenju tokom trudnoće – odluka je bila spontana: naravno da ću dojiti i to je bila jedina opcija i moj kratak i jasan stav o tome.

Grozile su me misli o umjetnoj hrani. Ponosno sam gledala svoje dojke sa strahopoštovanjem. Konačno će izvršit svoju životnu misiju – davat će mlijeko. Neki kutak mene se nadao potajno da će, unatoč činjenici što mi je to prva trudnoća, koja kapljica ipak poteći i prije samog poroda.

Porod je bio jedno lijepo iskustvo. Bila sam među onim sretnicama kod kojih je to prošlo brzo i bez previše muke – gotovo nikakve.

Ja mislila – donijet će mi moje zlato i on primi bradavicu svojim malim slatkim ustima, mlijeko poteče i nas dvoje uživamo, isto kao na slikama. E, pa malo morgen. Drage buduće mame, negdje u neki atom svoje svijesti spremite mogućnost da možda i neće biti tako, tj. budite uvjerene da će biti, ali znajte da postoje i druge mogućnosti.

Nije mogao, nismo znali kako se «prištekati» na dojku… drage sestre uporno su se trudile s nas dvoje, i kad bi nakon n-tog pokušaja uspjeli, nisam se više ni micala. Ukočena sam ostajala u istom položaju da mu slučajno ne ispadne i dok ja cijela ne odrvenim, ali ja nisam bitna… bitno je da se anđelek najede… i onda najveća noćna mora: cica je ispala… on plače… jedini u sobi… i nikako ne uspijevamo ponovno vratiti cicu u usta… odnose ga… najvjerojatnije gladnog. Ehhh, kakvi trudovi… to je ono što boli… boli do neba i nema te epiduralne koja bi umanjila tu bol… uffff… i tako danima. Ostali smo u bolnici 7 dana: moj anđeo je dobio žuticu i ono što vam stalno ponavljaju je “puno ga dojite”, “mora puno jesti da sve ti ispiša”, a meni mlijeko nije krenulo, što zbog stresa… a i ono što je bilo nije uspio pojesti, jer se nismo uspjeli nikako spojiti na cicu. E, tad sam ja plakala i više nego mali.

Otišli smo doma, ja sva u strahu jer ne znamo dojiti… kako ćemo jest… što će jest???!!! Svi su rekli “doma će sve krenuti”. Nije krenulo. Cijelu je noć plakao, jer ja nisam imala dovoljno mlijeka ili ga nije znao isisati. Na kraju je od umora zaspao, a ja očajna krenula izdajati tu malu količinu. Izdajala sam satima ne bi li izvukla nešto i na sav moj užas dala mu to na bočicu. Kako sam samo mrzila tu bočicu i svoje dojke. Bila sam totalno razočarana sa sobom… i nemogućnošću da podojim svoje dijete. Onda sam se brzo krenula tješiti – ajd’ neka bočice, glavno da on jede moje mlijeko umjesto umjetne hrane.

Nije dobivao na kilaži. Bilo je očito malo mlijeka… rekla patronažna… i onda… hmmm… jedna mama iz susjedstva rodila isto kad i ja i nas dvije upoznale se u rodilištu – on je imala hektolitre mlijeka – izdajala ga i čuvala za mene… i moje dijete hranilo se što mojim što mlijekom moje nove prijateljice… i počeo je dobivati na kilaži.

Kako sam se ja osjećala… hmmmm… lijepo što je sit… duboko u sebi beskrajno razočarano sobom.

Mlijeka je počelo biti sve više. Pila sam hektolitre tekućine danju i noću, nakon njegove svake popijene bočice izdajala sam se barem sat vremena i postala opsjednuta količinom izdojenog mlijeka. Bila bi mirna samo kad bi u frižideru bilo, pa za najmanje 5-6 obroka unaprijed. I to me je smirivalo.

Sagradila sam, eto, novi svijet u svojoj glavi. Glavno da jede moje mlijeko. Po svaku cijenu održat ću mlijeku… ma beskrajno dugo, najmanje do godinu dana, izdajat ću svakih pola sata ako treba.

Novi svijet u mojoj glavi srušila je pedijatrica na prvom pregledu. “Dojite?” “I da i ne. Jede moje mlijeko, ali izdojeno na bočicu.” “Lijepo, vidim da lijepo napreduje, šteta što će to biti kratkog vijeka, možda još mjesec dana. Ne možete održat mlijeko izdajanjem.”

?!?!!!!!!

I sve bi srušeno. Došlo mi je da počnem plakati od muke. U tom trenutku spoznaje donijela sam odluku: idemo natrag forsirati dojku, ako i izgubi koju deku što je to u usporedbi sa činjenicom da će bit hranjen umjetnom hranom pored činjenice da ja imam mlijeka, dovoljno, puno čak.

Bilo me strah onoga što slijedi – došli smo doma i odlučih da bočicu više nećemo koristiti. Kažu da dijete koje je okusilo bočicu teško ili uopće više ne prihvaća dojku. Savjetovali su me da maknem sve bočice, sve zalihe izdojenog mlijeka i krenemo u borbu. Nisam ih maknula. Nisam imala hrabrosti. Bile su tu, davale mi hrabrosti, moj back up, ako počne prehisterično plakati uvijek se mogu spasiti – i odustati. Sad shvaćam da me najviše bilo strah činjenice da će on toliko plakati da ga ja neću znati smiriti – da će ostati gladan. JaDAN. Razočaran u svoju majku. uffffff.

I plakali smo. I on i ja, osobito noću. Dojili na sve moguće krive načine. Bradavice su bile bolne, izranjavane – ali ljudi: MI SMO DOJILI!!! Dva dana i noći suza je suzu gonila, moja njegove – njegove moju, ali mi smo dojili!!! Draga mi prijateljica, ponosna mama četvero divnih dječaka, bila mi je pitaj jokera. Imala sam tisuću pitanja – ona je imala godine iskustva, ja sam imala beskrajnu želju – ona je imala beskrajno strpljenje.

Od tog dana beba nije okusila bočicu, a nekako je s njom ispala i duda varalica.

Sada smo ponosni: dojilja i dojenče – i još nismo uhvatili grif, pa da dojimo spokojno u onom najklasičnijem položaju sa svih slika. Imamo svoje, neke praktične neke malo manje, ali jedemo tako već mjesec i nešto sitno… možda i pol.

Da ne bi bilo zabluda: i dalje me more brige. Jedna je bradavica još uvijek ranjena, ranica nikako da zaraste i svaki dan imam novu brigu, ali najbitnije mi je da moj mali anđeo raste bezbrižno. Mi smo uspjeli!!!! Kristina & Lovro

Related posts:

1. Majina trudnoća, porod i prvo dojenje
2. Prirodni porod vs. Carski rez